Olovne godine u Sarajevu

Dosad je Ovčina, ako sudimo po kritikama i recepciji, najjači utisak ostavio ritmom rečenice u kojem je ispripovijedan njegov roman Kad sam bio hodža. Stilski izbor da pripovjedač ispušta prije svega glagole i govori nominalnim rečenicama, da često poseže za parcelizacijom, presudan je u postizanju atmosfere nedovršenosti i hitrine koja mnogo govori o situaciji u koju je smještena sama pripovjedačka instanca. Nije sasvim nezanimljivo da jedan (anti)ratni roman najnovije književnosti čitateljima bude zanimljiviji po formalnim rješenjima, nego po samim zbivanjima koja se uobličavaju, mada kod Ovčine ova dva aspekta forme i sadržine, budući u ravnoteži, jedan bez drugog ne bi postizali efekte koje postižu u kombinaciji.

Ispričana glasom pripovjedača koji kao da gubi dah i do kraja romana strepi za goli život i ta se ratna grbavička zbivanja, dakle, montiraju u neobičnoj emociji. Već u prvom odlomku, pričajući događanja koja uoči samog rata u zimu 1992., taj mladi pripovjedač nastoji iskaz što više obezličiti i rečenice izlomiti u što manje cjeline: Napadalo do vrha snjegobrana. Otac s lopatom ispred zgrade. Na njemu tankerica. Okrenut leđima. Ja prtinom preko parkinga. To će mu kasnije preći u naviku, a takvo izražavanje, s književne strane gledajući, višestruke je motivacije. Najprije, pripovjedač postiže utisak kao da se cijelo vrijeme javlja sa lica mjesta, kao da izvještava s mjesta zločina, računajući na emocije strepnje i neizvjesnosti, sugerirajući zlokobnost zbivanja koja će uskoro uslijediti odmotavajući se kao otegnuti košmar. Taj beskrajni niz biva imitiran i u duktusu vijesti koje pripovjedač automatski prenosi: Tenk na tranzitu. Jugo četrdeset pet s poderanim auspuhom u Splitskoj, mitraljez u Ljubljanskoj, stražari duboko ispod mojih prozora dolje u Lenjinovoj.

Dalje, sam pripovjedački iskaz je razvijen iz bilježnica, šifriranih, ispisivanih tokom rata, dok se glavni lik krije po grbavičkim stanovima, i kao da je nešto od nedovršenosti i iskidanosti tog rukopisa ostalo i u romanu. Ne treba, također, zaboraviti da su glagoli, uz zamjenice, jedina vrsta riječi koja je podvrgnuta kategoriji lica, tako da se na njima počiva i subjektivnost u govoru. Pripovjedač Hodže, međutim, ta lica i subjektivnost nastoji izbjeći po svaku cijenu, najprije zato što u šifriranom iskazu izbjegava bilo koga imenovati i izbjeći svako direktno referiranje, u čemu mu umnogome pomaže izostavljanje glagola. Takvo indirektno opisivanje vidi se i u čestom perifrastičnom izrazu, tako naprimjer svoju zaštitnicu koja će mu cijeli rat pomagati u skrivanju pripovjedač ne imenuje ni u jednom trenutku, nego tek napominje da se zove po duši a preziva po hljebu (na turskom), dijeleći prezime sa poznatim srpskim istoričarem, ideologom rata, koji je u posljednji čas otišao iz Sarajeva.

Bezlični govor pripovjedaču Hodže koristan je i u depatetizaciji emocionalno jakih prizora mučenja i dugih scena silovanja. Lapidarnost ispitivačkih metoda, kojim je podvrgnut glavni lik nakon hapšenja, u ovom izlomljenom iskazu također će biti lako preneseni u apsurdističkom ritmu. Stalnim nabrajanjem sve novih i novih pojedinosti pripovjedač kao da skreće pažnju sa prejakih detalja, kao u trenucima kad glavni lik osjeti udarac metalom na podlaktici, zatetura i onda primi i udarac u kuk, padne na bok, ustane što može brže, a već u sljedećem trenutku okrene fokus na drugu stranu, prema nekim rovovima. Parcelirani iskaz pomaže i u kadriranju detalja, žena na plahti, dijete koje plače, krvava deka, prišivena trobojka na milicijskoj jakni, kao postupku u kojem se uhodani slijed zločina rastavlja na fragmente, koje pripovjedač opaža i popisuje kada počne igrati ulogu mrtvozornika i hodže koji sahranjuje ubijene po brdima iznad Grbavice.

Fragmentarni izraz kojim se služi pripovjedač pruža dovoljno prostora i za prenošenje dijaloga i svjedočenja, a među antiratnim romanima Kad sam bio hodža zanimljiv je i po tome što uobličujući to iskustvo ratnog Sarajeva odlazi, takorekuć, s onu stranu linija fronta. Ovčinin pripovjedač oprisutnjuje i jezik i perspektivu srpskog nacionalizma, likovi zločinaca često opravdavaju svoje postupke žurnalističkim žargonom koji kaže da Srbi nisu htjeli rat, ali nisu mogli dozvoliti da žive u nekoliko država, da taj narod pamti svoje žrtve, zadnje ratove i petsto godina ropstva, itakodalje. Kod Ovčine, međutim, Srbi ne govore u svakom trenutku kao Srbi, imagolozi mogu biti poprilično mirni, i to nije beznačajno u kontekstu BiH ratnog pisma koje ponekad poseže za stereotipima; šef radne čete u kojoj radi glavni lik često se i sam stidi zločina koje čine njegovi sunarodnici i pokušava pomoći onim koji su progonjeni, a glavni lik svoj život će dugovati upravo rođaki glasovitog istoričara, profesorici ruskog jezika, koja će postati njegova ljubavnica u dugim noćima u kojima će strepnju blažiti (ponekad i humornim) ljubavnim razgovorima.

Ovčina je najpoznatijim antiratnim djelima blizak po svojoj orijentaciji na ratni svagdan, po insistiranju na živom podatku, on do u detalje rekonstruiše ratnu Grbavicu popisujući ulice i zgrade, on prikazuje i zbivanja oko bitke na Aerodromskom naselju, njemu je posebno važno da pokaže ratno Sarajevo s druge strane, da oživi tu pozadinu okupiranih i opljačkanih sarajevskih predgrađa s onu stranu linija fronta odakle se stezao obruč opsade, koji vodi sve od obronaka Trebevića po kojim glavni lik ukopava žrtve, preko Miljacke kao linije razgraničenja i fronta u Nedžarićima, na Dobrinji i oko Aerodroma, sve do Ilidže i Hrasnice, što je dosad bila terra incognita tog BiH antiratnog pisma. Očigledni fakcionalni postament, autentične podatke, živa svjedočenja i književno istraživanje, mnoštvo detalja koje je nemoguće izmisliti, što leži u temelju ovog romana, Ovčina je, međutim, literarno zakrivio i prevazišao intervenišući u jednom trenutku svog romana prije po unutrašnjim fikcionalnim zakonima romaneskne forme, nego se ravnajući po logici izvanliterarne stvarnosti.

Glavni lik Hodže će u jednom trenutku oteti svojim mučiteljima, uspjeće mu da ih savlada i likvidira, nakon čega će se godinama skrivati po stanovima, sve dok ne dočeka kraj rata. Dok su najčešći junaci BiH antiratnog pisma nemoćni i najčešće završavaju mrtvi, kao glavni protagonist naprimjer Pasjeg dnevnika pjesnika Jakova Jurišića, koji će svoje dane u grbavičkom getu opisivati sve do posljednjeg dana likvidacije (a dnevnik će do poslije rata ostati sačuvan na tajnom mjestu), Ovčina će u romanu po zakonima fikcionalne forme svom liku namijeniti drugačiju sudbinu, glavni junak će nadići sve teškoće, živjeti tri godine po napuštenim stanovima i krovovima kao pustinjak, raditi sklekove i trbušnjake i razvijati maštu i vježbati pisanje, stići čak i da osveti jednu žrtvu smaknuvši iznenađenog zločinca neposredno prije reintegracije Grbavice, što su sve modusi kojim će in vivo prevazilaziti traumu.

Nauštrb književne uvjerljivosti ili motivisanosti, što je kritika već zamjerila ovom romanu, Ovčina će u tim trenucima odlučiti za literarnu inervenciju i računati na terapeutske efekte u katarzi i prevazilaženju traume. Kontrapunktirajući sveopštem raspadu taj neobični aktivitet glavnog junaka, Ovčina u uobličenju posljednjih ratnih zbivanja uvodi nove momente i daje primat literarnoj logici prije nego istoriografskoj ili izvanliterarnoj. S druge strane, to nije slučaj kada je u pitanju kompozicija romana, u kojem se imitirajući ritam popisivanja ratnih dana i poslova učiniti da 1992. godina traje naprimjer 450 stranica, dok su u preostalih stotinu stavljeno tri naredne godine do kraja rata, kao da se pripovjedač umorio.

Dosljedan ovog puta izvanliterarnom ritmu ratnog zbivanja, redajući uvijek iznova poglavlje na poglavlje koje liče jedna na drugo kao ratni dani, u jednom se trenutku prokockava efekt olovne jednoličnosti i nepromjenjivosti koja strepi i sve se promeće jednostavno u redundanciju, što se nakon četristo stranica osjeti i u isforsiranosti eliptičnog i parceliranog stila, u čijem ritmu su uobličena sva zbivanja otpočetka do kraja romana. A ta i takva stilska konstanta, usredotočena na pojedinosti, ujednačenog ritma, kao da ne dopušta da se propusti ijedan detalj u uobličavanom vremenskom periodu. Možda je već rečeno da vrlo dobar ili odličan roman u odnosu na izvanredan razlikuje upravo po svijesti o cjelini u koji će uklopiti svaki mali komad mozaika, po variranju i izmjeni ritama, a to je jedina dimenzija koja je izostala kod Ovčine, koji se na bar nivou kompozicije opredijelio prije za imitiranje modusa svjedočenja i vjernost ratnoj stvarnosti nego za montažu vremenske perspektive ili variranje stilskih registara, što bi pojačalo efekte na ravni kompozicije.

Ti problemi sa kompozicijom ili motivacijom, međutim, nisu razlozi da Kad sam bio hodža ne svrsta u vrlo dobra i odlična djela antiratnog pisma, koje je toj poetici svjedočenja dalo dosad neviđenu dimenziju, a Ovčinino djelo već je sada kanonizirano i kao najznačajniji poslijeratni BiH roman.

Projekat K-UND-K podržala je Rekonstrukcija Ženski fond.

Naslovna fotografija: Vera Vujošević