Priča o tijelu ratnice
Nakon triju zbirki poezije, mostarska spisateljica, prevoditeljka i urednica Senka Marić objavila je 2018. godine prvo prozno djelo, autobiografski roman Kintsugi tijela. Kao Viteškinja poezije, titula koju nosi od dodjele istoimene evropske nagrade 2013., autorka unosi ratnički duh i u ovo složeno književno štivo u kojem opisuje sopstveno iskustvo borbe sa rakom dojke, preplićući ispovijest sa intimnim sjećanjima na odrastanje i opštim razmatranjima o ženskosti.
Poetika ženskog pisma prepoznatljiva je kako na nivou sadržaja tako na nivou forme. Roman o ženskom tijelu i njegovoj transformaciji, objavljen u Buybookovoj ediciji „Nulta stvarnost“, prati autobiografsku pripovjedačicu hronološkim redom kroz sve faze bolesti od saznanja o karcinomu u ljeto 2014. godine, preko biopsije, pet operacija, brojnih ciklusa hemoterapije do konačnog ozdravljanja u ljeto 2016. Pripovjedni tok presječen je segmentima o djetinjstvu i adolescenciji, u kojima se pripovjedačica, suočena s ženski konotiranom bolešću, prisjeća preobražaja dječjeg tijela u žensko, prve bolne menstruacije, kao i otkrivanja seksualnosti. „Postaješ svjesna koliko će biti teška ta preobrazba, to prelijevanje u tijelo žene“, zapaža naratorka, a nešto kasnije dodaje: „Znaš samo koliko će biti bolno biti ženom.“
Pišući u drugom licu, pripovjedačica ne razgovara samo sa samom sobom nego, takođe, uspostavlja usku vezu sa čitalaštvom, tj. sa implicitnim čitateljkama koje sebe počinju prepoznavati u priči o postajanju, bivanju i o(p)stajanju ženom. Počevši kao lična priča o tijelu i nošenju s bolesti, tekst se pretapa u feminističku refleksiju o društveno uslovljenim rodnim ulogama namijenjenim ženama. Naime, pripovjedačica kroz prizmu intimnog iskustva diskutuje dominantne predodžbe o ženskosti te ispituje mogućnosti slobodnog odlučivanja o sopstvenom tijelu, zahtijevajući potpunu kontrolu nad sobom, svojim tijelom i svojim životom: „To su moje sise! Mogu s njima da radim šta god hoću! To su moje sise od kojih sam se spremna tako lako rastati.“
Stoga, borba protiv raka dojke podrazumijeva i otpor prema vladajućim patrijarhalnim normama dostojnog ženskog ponašanja i ljepote, naučenim već u djetinjstvu. U tom pogledu, Kintsugi tijela podsjeća na The Cancer Journals iz 1980. godine, autobiografsku zbirku eseja američke pjesnikinje i aktivistkinje Audre Lorde, takođe oboljele od raka dojke. Ne pokoravajući se vladajućim normama ljepote, Lorde nakon mastektomije ne pristaje na skrivanje tjelesnih promjena nakon bolesti i odbija nositi protezu. Slično tome i Marić odustaje od nošenja perike tokom hemoterapije. Ćelavu glavu s ponosom pokazuje, ne skrivajući je ispod vještačke kose, simbola idealizovane ženskosti. Obe se knjige, dakle, mogu čitati kao borbeni pledoajei snažnih žena koje su preživjele rak i koje nastavljaju borbu protiv patrijarhalnih normi. Riječima Audre Lorde: „For once we accept the actual existence of our dying, who can ever have power over us again?“
Kao i u drugim primjerima (auto-)biografskog pisma o bolesti (sjetimo se tekstova Slavenke Drakulić), bol i suočavanje sa smrću predstavljaju konstitutivne komponente oba spomenuta narativa, koje i Lorde i Marić bez patetike transformišu u borbenu snagu, utjelovljenu u mitološkoj figuri Amazonke, žene ratnice s jednom dojkom.
Četiri sna naratorke, koji se poklapaju sa pojedinim stadijima bolesti, daju strukturu romanu Kintsugi tijela. U njima amazonke i druge mitološke ženske figure – među njima Medeja i Meduza – posjećuju pripovjedačicu; prvi put nakon odstranjivanja dojki kako bi ju podsjetile na njezinu snagu i sposobnost da pobjedi rak: „Zar si zaboravila da si dio našeg plemena? Ratnica. U srcu ti riču lavovi.“ Prateći ju kroz sve faze terapije, i amazonke se povremeno osjećaju poraženima, ali i ponovo ohrabrenima.
Opisano neodustajanje od borbe za život i od vlastitog ženskog Ja uspostavlja princip bezuslovne samoljubavi, koji je eksplicitno naglašen u tekstu: „To tijelo se može voljeti. Ti si ga izabrala. I dalje je tijelo žene, kroz sve tvoje preobražaje. Zanosno, lijepo i meko, u samom sebi zaokruženo. Tijelo ratnice. Savršeno isklesano kroz sve poraze, i pobjede.“ Ovdje se pripovjedačica referira na naslov romana. Naime, kintsugi je japanska tehnika popravljanja polomljenih predmeta tečnim zlatom, kojom se ističu oštećena mjesta, a time i poštuje posebna istorija predmeta.
Roman Senke Marić nije, dakle, knjiga o bolesnom tijelu, nego o tijelu koje je podnijelo sve napade. To nije knjiga o bolesti, nego o preživljavanju bolesti. To je knjiga o životu ili prema Davidu Bowieju, na koga se naratorka oslanja citirajući pjesmu „Wild is the Wind“: „You're spring to me / All things to me / Don't you know / You're life itself.“
Projekat K-UND-K podržala je Rekonstrukcija Ženski fond.
Naslovna fotografija: Srđan Veljović
