Lift za mrtve duše

Lift za mrtve duše

 

Trideset dve glave, prolog i epilog – u toliko je spratova ugrađen Schindlerov lift Darka Cvijetića, roman atipične romanesknosti, koja se ima tražiti na ravni tematskoj i simboličkoj pre nego na fabularnoj. Stoga se ovo delo može otkrivati traženjem odgovora na pitanje šta ga čini romanom. Naslov nam u tome pomaže: junak romana mogao bi biti upravo lift marke šindler, no njegovo je prisustvo, zloslutno personifikovano mitološkom figurom Minotaura, epizodno koliko i neumitno. Lift je sredstvo kompozicije u meri u kojoj je prevozno sredstvo stanarki i stanara Crvenog solitera, središte lavirinta kojim se oni kreću i nagoveštaj usuda koji će podeliti.

Nije se uspjelo saznati čija je Crveni soliter 101 uopće bio ideja. Da se na Hamdijinim baštama, na periferiji, sagrade dvije višekatnice za radnike i nastavnike u srednjoškolskom centru. Zgrada okružena fabrikama (Celuloza, Bosnamontaža, Borac...) i kafanama, sto četiri stana za četrdeset tri godine, to je koordinatni sistem u kojem se ispisuje ovaj tekst, a spisak stanara dat nam je skazom:

Slušaj, buraz, Šime je bio na trećem, Tica na sedmom, Čapljo na desetom [...] pa Seka na trećem (u kući ga zvali Braco, pa ga mi svi vani prozvali Seka)...

Adža, koji nabraja spisak stanara, kasnije će opisati pogibiju Ramba s jedanaestog sprata, s kojim je bio na ratištu:

Okuku prije klopke, Rambo i ja zamijenili mjesta, buraz, na izlaznoj strani dajca. Daj, veli mi, da ja budem do izlaza da malo gledam prirodu [...] A ja, jarane, više ni sa kim nikad nisam zamijenio mjesta, ni u autobusu, buraz.

Taj postupak, da se u instanci pripovedača smenjuju stanari, pa i poštar, pri čemu i osnovni pripovedni glas sebi uskraćuje poziciju sveznajućeg (Ne znam je li Taib pomislio – Hamdija Kurtoviću, sad smo kvit. Prije da nije), dosledno je sproveden u romanu i njime se, s jedne strane, postižu oneobičavanje i groteska (Caka poštar bi izvadio svoje vještačko oko, stavio ga na šank kavane Agava, i rekao, baš da mi završi priču: „I, jebi ga, žena rodi dječaka bez nogu”), a s druge se pripovedanje strukturira kao nepouzdano (Nemoj ti meni vjerovati, ja sam sa zgrade pao).

Skaz, groteska, nepouzdani pripovedač gogoljevska su sredstva kojima se u Schindlerovom liftu izvodi gogoljevski obrt, to jest pokazuje kako zločin žive stanare Crvenog solitera poništava u mrtve duše (jedna se kafana kraj solitera zove upravo Mrtve duše). Donevši sudsku opomenu za neplaćeni porez ubijenom Ademu Ćordiću, poštar govori: Porez na zemlju je porez na zemlju, sve da si još i nenađen u njoj. U kontrapunktu čujemo glas Sejfe Bajramović, čiji se sin, bagerista u rudniku Omarska, nikad nije vratio iz jedne smene: Niko mi ne vjeruje da je on sebe bagerom pronašao i da će večeras materi doći [...] Neka je on sebe samo napokon majci iskopao.

Zločin je, dakle, ušao u Crveni soliter. Kako bi prikazao prelazak sa smrti na smrt zločinom, Darko Cvijetić poseže za mitologijom i, rubno, za fantastikom, ali ne dozvoljava tekstu da se otme činjenici da je zločin počinio čovek, već mitologiju i fantastiku stavlja u službu te činjenice. Minotaur se hranio ljudskim mesom – u Schindlerovom liftu ta mitema glasi ovako: Izvukli su ga liftom (marke Schindler), vukli preko ceste kao pseto koje ostavlja krvav trag i ostavili ga u Taibovoj bašti. Taibova bašta, uz Hamdijinu, iz koje je nikao soliter, mesto je prožeto smrću: Taibovu kćerku autom je ubio upravo Hamdija Kurtović, i smrću te devojčice počinje povest Crvenog solitera. Kasnije, u ratu, u liftu marke šindler stradaće druga devojčica, a ubiće je, nehotice, onaj koji je ispričao priču. U Taibovoj bašti istrunula je i jabuka, poduprta raspadnutom kartonskom figurom Josipa Broza Tita; u nju su, u razmaku od deset godina, pala dvojica Ikara, dva mladića koja su poginula slučajnim padom sa zgrade (Dedal je, uostalom, sazdao Labirint). Naposletku je, posvedočivši ubistvu Hamdije Kurtovića i njegove žene, umro i sam Taib. Smrt je u ovom romanu često udvojena ili pak jukstaponirana, ponekad odložena: Otac išao u vojni odsjek, molio, kumio, nudio se u smjene za rov umjesto Ramba... Sve uzalud. Nije moglo. Udvajanje i jukstapozicija produbljuju kontrast između nenasilne i nasilne smrti; odlaganje smrti potcrtava njenu izvesnost; mitološki i fantastični motivi razobličuju motivaciju ubica. To su književni postupci kojima se u romanu Schindlerov lift smrt obrađuje kao tema i, u izvesnom smislu, proizvodi u antijunaka.

Dok ratni zločinci ubijaju radnike iz Crvenog solitera, na simboličkoj ravni odvijaju se još dve smrti: smrt radničke klase i smrt Jugoslavije. Proslave Prvog maja zamenjene su proslavama Božića; mnogo ranije, Sneško Belić je hipertrofiranim falusom nagovestio radničkoj klasi tu smenu praznika pokazavši joj, svojom karikaturalnošću, u kakvu će se karikaturu sama izvrgnuti. Smrt Jugoslavije pak najavljena je u prologu:

Da, imao sam sreće,

pa nisam poginuo za otadžbinu, doviknuo je,

 Samo,

Ona nije bila te sreće, pa je za me poginula,

Smijao se Šime i mahao s kamiona.

Iste reči, u jednom ekskursu u fantastiku, izgovara drugi Tito od kartona, koji je, za razliku od prvog, raskvašenog u Taibovoj bašti, uspeo da poleti i prozbori. U epilogu se, efektnom anticipacijom post festum, smrt Jugoslavije naslućuje u Krležinom komentaru iz 1975. (godina izgradnje Crvenog solitera) o neuspelim posmrtnim maskama Franca Ferdinanda i Sofije: kiparica je, naime, u hitnji skalpirala obe glave. Emancipacijska ideja završava u ironiji, no ironijski odmak možda je upravo ona mera razuma koja nam je potrebna da tu ideju sačuvamo.

Tito od kartona pokisao je, Sneško Belić se otopio: Cijeli se Prijedor spremao da postane močvarna Hamdijina bašta. Crveni soliter podignut je na močvari, pa se u nju, u simboličkom poretku, i vratio. Vlaga je, kao lajtmotiv, u ovom romanu intonirana već u prvoj glavi:

U ljude koji su ubijali, kao u sobu na koju nitko ne

kuca, nadire vlaga.

[...]

Sve provlaži.

Pridruženi motivima iz mitologije, te grotesci u stilskom i pripovednom postupku i doslednoj naraciji, ovakvi lirski motivi doprinose tekstualnoj koheziji. Premda se Schindlerovom liftu može prigovoriti da su likovi dati u skici, bez romaneskne trodimenzionalnosti, a epizode povezane vremenom i mestom znatno više nego zakonitošću fabule, ovaj tekst nudi nam celovitost doživljaja, pogleda na svet i etičke obaveze utoliko što insistira na imenovanju žrtava, zločina i počinilaca. Stoga se iz polifonije pripovedačkih glasova izdvaja časni Mile Serdar: Nije, bolan, Obrade, to se tebi zidovi iz Starog grada svete, komšo, nema to veze s djecom, a svastike ti ispadaju iz bagerske kašike na mlad blijedi kreč, kao nečije prestravljeno lice. U tome je, posle epiloga, epilog Schindlerovog lifta Darka Cvijetića: dok ne vidimo odakle nam ispadaju svastike, dok se ne suočimo s licima koja smo prestravili, kiša će nad Prijedorom (i nad Jugoslavijom) padati mrtva.

Projekat K-UND-K podržala je Rekonstrukcija Ženski fond.

Naslovna fotografija: Vera Vujošević

Smrt i njeni taoci

Smrt i njeni taoci